stajao sam tu nepomicno i gledao ga u oci. u glavi mi je odjekivala zadnja recenica koju sam izgovorio. "mogu te dobiti bilo gdje, bilo kada"
nabacio je neki kiseli smjesak i upitao "idemo?"
vladala je opca tisina, samo je ona vrtjela glavom, razocarano je pokusala poruciti kako ona to ne podrzava.
medutim moj ponos je bio jaci od toga, iako je on bio iskusniji vozac.
potvrno sam kimnuo glavom i zaputio se prema svom vozilu.
motor je jos uvijek lagano brujao, a svijetla su se treperila ostavljajuci sablastan trag na nocnoj maglici.
sjeo sam i kada sam uhvaio upravljac, tek mi je onda prosla misao glavom, zapitao sam se sto sam ucinio.
nesjecam se tocno kako smo se dovukli do raskrizja.
nasli smo se ondje jedan pored dugog, svaki za svojim upravljacem i cekali da zeleno svijetlo oznaci slobodu ili ponizenje.
ostatak silueta koji nas je nedavno okruzivao sada su stajali na rubu kolnika i nestrpljivo vrebali na kotace koji su ubrzo trebali ostaviti trag i nestati uz cestu
polako sam skrenuo pogled
moj suparnik bio je bijesan. pogledao sam njegov automobil. znao sam da on ima stabilnije i mnogo jace vozilo od moga
ali ipak sam vjerovao ovoj dami, jos me nije iznevjerila. bilo je nesto u njoj sto mi je davalo poriva, nekako sam se nadao da ona to moze.
njeno miljenje nije bilo u skladu sa mojim, nevOljko je zujala, i povremeNO kasljucala nebi li naslutio da nije odusevljena ovim izazovom.
lagano sam dohvatio mijenjac i prosaPtao "mi to mozemo"
tisinu koju su stvarali samo zvukovi napetosti, prekinuo je grom, moj suparnik nas je omalovazavao dodavajuci snazan gas na mjestu.
ucinio sam isto , dodao sam gas u leru koji je meni podizao adrenalin , sto je ona pokazala rastom temperature u svojOj masini.
crveno svijetlo se pretopilo u zuto. kumplung, prva brzina.
nastala je tisina. sat koji je otkucavao sekunde stao je.
limenka pive tresnula je o pod ali se nije prolila, zvakaca je jos bila u zraku okruzena kapljicama sline.
krik se pretvorio u zrak.
magla u daljini opisivala je moju nadu, nije se vidjelo sto je iza nje.
iskra je poskocila zeleno svjetlo nas je zaslijepilo, pustioo sam kuPlung, stisnuo gas, do kraja. prvA pogreska.
kotaci su se okrenuli kazaljka je skocila na 3000 okretaja.
okruzen bijelim dimom pokusavao sam autto odrzati ravno dok je bjezao na sve strane osim uz cestu. dok sam promatrao njegove straznje farove
u tom crvenom okruZenju sam odmah ubacio u drugu brzinu drzeci nadu kako cu ga stici
medutim bivao je sve dalje,
ovaj put sam pustio kazaljku da se popne na 5000 okretaja, dok smo se kretali brzinom od 60km/h
zatim sam prebacio u trecu brzinu i dobio ubrzanje koje me sjedinilo sa sjedistem , naglo smo mu se priblizavali.
izgledao je kao da ga nije briga gdje sam dok se nismo nasli u ravnini jedan sa drugim.
sve ono sto je bilo iZa nas ostavili smo zaboravljenim.
sada smo bili samo mi protivnici s jednakom mrznjom i jednakim entuzijazmom.
priblizavali smo se zavoju. poceo sam polako okretati volan jos uvijek u trecoj brzinio dok su obe kazaljke putovale svojim znamenkama
90km/H, 4000 tisuce okretaja, bilo je vrijeme za promjenu brzine. druga greska, na ostrom zavoju
medutim cesta je bila suha i auto ga je uspio drzati.
ZZasto on ide ravno, ja skrecem? bilo je ocito nije mi dozvoljavao skretanje, po njegovom planu sam trebao izletjeti s ceste.
u zadnji cas je zaokrenuo te se izvukao u zavoju , dok sam ja muceci se u 4toj brzini bez usporavanja gledao taMo gdje ne zelim ici. prednji kotaci su nestali, isao sam ravno..
eksplozije su pucale, osjetio sam kako klip udara te se vraca. rijeke zapaljive tekucine zujale su kroz 4 cijevi , taj mali uredaj koji je zapravo bio zasluzan da se poistovijetim
s njegovim vozilom. treskanje me upozorilo da sam s vanjskim gumama klizao po travi. skrenuo sam pogled na celer, i shvatio da slijedi ono nemoguce. kazaljka koja se nalazila na 100 je vikala nemoj to uciniTi.
stisnuo sam kuplung. ubacio u ler. udario gas do kraja, kazaljka je skocila na 7000okretaja, karoserija se zaljuljala. u djelicu vremena, stisao sam opet kumplung i prebacio u nizu 3 brzinu, i opet silovao gas.
kotaci su iskopali prostor u praznini i uz zastrasujuc krik ispravili su auTo na cestu,
slijedilo je naglo prebcivanje u 4, i nakon sekunde u petu. kazaljka se smirila na 3000okretaja.
cesta ispred mene je bila prazna. izgubio sam utrku. mozda nisam ni ziv? neko svijetlo mi uskracuje vidik?
dolazilo je s gornje strane. podigao sam glavu i zaustavio se na retroviZoru koji je bljestao. on je bio iza?
njegovi farovi su se odbijali od ogledalo meni u oci, bilo je to najljepse svijetlo u tom trenutku. pogledao sam opet na CeLer , koji je oznacio brzinu 140 Km/H, nie bilo potrebe dalje, prebacivao sam nize, Usporavao igleda da nisam ni primjettio cilj koji smo prosli.
jer me nije prestizao, jos uvijek je bio iza. bila je to kratka utrka, ali se cinila kao vjecnost.
zaustavili smo se. njezno sam drzao mjenjac i rekao "vidis da smo uspjeli"
zahvalno je namignula svjettlima, pustila bijelu paru i utihnla.